Zvonimir Majdak 
Kupanje s Katarinom 

„… Stali smo na kamene ploče. Iz čitavog tijela izbijala nam je para. Golicala me trava što se probijala između sastava ploča. Zato sam divljao i skakutao. Potrčao sam, nisam znao što da započnem tu na zraku pomiješanom sa sitnim kapljicama kiše. Bert je pravio čučnjeve, pregibao se na leđa i izbacivao do visine trbuha sad jednu sad drugu nogu nastojeći vrškom prstiju dotaći nožni palac. Ne mogoh odoljeti bazenu jer je bio tako blizu! Disao je blagotvorno i umirujuće. Zaronih dublje i dulje nego obično. Osjetih kako voda grije uši i obraze, kako mi kao neka vješta ženska ruka mazi šiju i silazi niz leđa. I dok mi je na čelo i nos, rosila kiša, ostali dijelovi tijela bijahu zaštićeni i predani takvoj pradavnoj ugodnosti da sam se načas zaustavio i shvatio svu izvanrednost ovakvog kupanja. Poslije dana koji bijaše ispunjen nadomjescima: plastika onog opskurnog hotelčića, stajanje na kiši podno dvorca i beživotno zurenje u zatvorene prozore iza kojih se tvrdoglavi kumek šeće, nije li to sve bilo cijena ovog obloga, ovog bijega u drugo, tekuće stanje. Iscjeljujući dodir nepatvorenih sastojina i otopina iz zemljine utrobe. Sok njenog želuca. Voda ugrijana na magmi i užarenom pepelu. Naša izletnička iscrpljenost gubila se u otvorima za istek vode koja se polagano spuštala ostavljajući trag na stijenama bazena. Treba joj čitava noć da ode tamo odakle neprestano navire i pulsira. A mi ćemo napustiti lječilište i kliznuti asfaltom zažarenih i mokrih prsiju, pazuha, prepona, mirišući po jodu, teških glava i posumporenih mišića…“