Pavao Pavličić 
Leksikon uzaludnih znanja 

„Zapazili ste svakako i vi da oko nas žive šampioni uzaludnih znanja. U svakome malo većem mjestu naći ćete čovjeka koji je ekspert za nešto što je vrlo daleko od njegove struke, ali je zato on u to nevjerojatno dobro upućen. Neki će veterinar znati sve o vrstama japanskih lepeza i načinima njihove izrade, činovnik će vam satima pripovijedati o sastavu kamenja u okolici vulkana Mauna Loa, dok će vam seljak održati predavanje o vjerskim običajima Saracena u doba križarskih ratova. Pri tome će biti jasno da ti ljudi ne govore nešto što su negdje na brzinu pozobali, nego da su se time bavili dugo i uporno, ne žaleći ni truda ni troška, nabavljajući knjige, pišući pisma, tražeći veze. A kad ih upitate zašto je to tako, i kako su došli na to da se baš time počnu baviti, oni vam najčešće neće znati odgovoriti. I, ako se pravo pogleda, to i jest vragometno pitanje.

Lako bi bilo reći kako je svako znanje dobro i kako je posrijedi zdrava znatiželja; a da nje nije bilo, ljudi bi još i danas živjeli u pećinama. Jer, ima tu jedna kvaka: ako ti našijenci toliko žeđaju za znanjem, ako ih znatiželja goni, zašto onda ne završavaju fakultete, zašto ne proučavaju, uzmimo, povijest svoga kraja, ili njegovu floru i faunu, ili folklor? Zašto njihova znanja moraju biti baš takva nekakva egzotična, nevjerojatna, malo kome dostupna? I zašto takvih ljudi ima tako mnogo baš ovdje, među nama?

Ne vjerujem da se sve može objasniti običnim nepovjerenjem u službeni i općeprihvaćeni sistem znanja, premda zacijelo ima i toga, kao što ima i neke pobune protiv društva uopće. Jer, u nas postoji tradicija da nas škola, a i država, tupe nekakvim svojim obaveznim spoznajama, nekim svojim istinama i svetinjama, pa što je onda prirodnije nego da se čovjek baci na nešto što je sâm izabrao, i da se tome sasvim posveti? I, naši se šampioni doista i posvećuju, strastveno i bez ostatka. Ali, silina te strasti pokazuje da tu svakako ima nešto dublje i važnije.

A to nešto o čemu govorim moglo bi se nazvati poštovanjem svijeta i života. Riječ je tu o slutnji (ako već ne i o osvjedočenju) kako je u sitnicama, u pojedinostima i naoko nevažnim područjima znanja sadržano ono najveće i najvažnije, ono što je najpotrebnije znati. I što je sama stvar neobičnija i dalja od nas i našega života, to je veća vjerojatnost da se baš u njoj krije neka bitna spoznaja.“